Lijenost, ili…?

Koliko je onda samo vrijedan trenutak samosvijesti u tim trenucima zaposlenosti, tim danima kad nemaš vremena za sebe: nagrada za trenutak prisjećanja Sebe u takvim uvjetima puno je veća zbog toga jer iziskuje puno veću snagu volje.

Nakon toliko vremena, ponovno nešto pišem na blogu. Zašto nisam dosad, sve ovo vrijeme? Bez obzira koliko izgovora mogu iznaći (”opravdanih” ili ”neopravdanih”), jedina istina je – lijenost. Lijenost u Radu na sebi, lijenost i nedostatak volje da se živi Život. Svaki izgovor je izlika i samozavaravanje.

Koliko puta na dan ta lijenost, ta inertnost pobjeđuje u borbi za moju dušu? Rekao bih: mnogo, mnogo više puta nego ona druga,  prava, ”bolja” strana. Kad se u životu dogode stvari koje ti zaokupe većinu pozornosti, tek tada shvatiš koliko si slab. Jer, u dane kad imaš puno slobodnog vremena, imaš i više vremena za sebe, za Rad. Koliko je onda samo vrijedan trenutak samosvijesti u tim trenucima zaposlenosti, tim danima kad nemaš vremena za sebe: nagrada za trenutak prisjećanja Sebe u takvim uvjetima puno je veća zbog toga jer iziskuje puno veću snagu volje.

Ja jesam ta volja, ja jesam ta želja, ja jesam sila koja svjesno napravi pokret prema naprijed, taj svjesni napor. Takav, svjestan napor usred teških uvjeta, je veći, pa je i trenutak svjesnosti jači, čistiji, ne smijem to zaboraviti. Pa onda, neka mi moja lijenost bude podsjetnik: onda kada zaboravljam, neka me moje stanje lijenosti tijela i duha upozori: ja sam lijen, ja nisam ja, ja NISAM. Upravo onda,  u tom trenutku, ja moram biti, upravo u tom trenutku ja JESAM.

Oglasi

Buđenje

buddha-smile

Ja sam mrtav jer nemam želja.

Nemam želja zato jer mislim da sve imam.

Mislim da imam zato jer ne pokušavam davati.

Kad pokušavam davati, vidim da nemam ništa.

Vidjevši da nemam ništa, pokušavam dati nešto sebe.

Pokušavajući dati nešto sebe, vidim da sam ništa.

Vidjevši da sam ništa, želim biti.

I u toj žudnji da budem, počinjem živjeti, počinjem živjeti.

                                                -Rene Daumal-

 

Svetost materije

‘Ne znaju da je tijelo zgusnuti duh…’

                                     (Bela Hamvas)

 

 Ponukan mail-ovima koje sam nedavno dobio (hvala na inspiraciji, r.) odlučio sam podijeliti neka svoja bitna razmišljanja i iskustva s čitateljima bloga. Razlog tome je velika i ključna važnost ove teme onima koji su, osim što vole čitati i istraživati ovakve teme, krenuli i u praktičan rad na sebi. Moram reći da sam i ja na početku možda imao drugačije mišljenje o ovome, ali sam kasnije kroz iskustvo i istraživanja došao do saznanja koja su sada ovakva kakva jesu.

 Dakle, ukratko… Dvije su ključne stvari. Prva je da je temelj svega svijest. I temelj i krov. I početak i kraj. Jedna, nedjeljiva, sveobuhvatna. Druga je da temelj rada na sebi tijelo, materija. Da se jednostavnije izrazim: cjelovit, razvijen Čovjek mora biti u sredini, između svijesti i materije, između duha i tijela kao posrednik, kompromis između Neba i Zemlje, između Bitka i Nebitka. Iako je ova dualnost ustvari lažna, iluzija, jer je sve jedno, na temelju nje radimo jer je takav put Prirode. Već sam ranije pisao o nerazvijenosti nižih centara i tu pokrio jedan dio priče. Tek nakon razvoja tijela je moguće govoriti o razvoju svijesti. Veliku grešku čine oni koji odbacuju tijelo!

 Kako bi se spojili s našom najdubljom suštinom na samom Izvoru života, a s ciljem da ju prihvatimo, ne treba napustiti vanjski svijet već ga integrirati u jedan sveobuhvatni osjećaj Života. Ovdje sve počinje, u tijelu koje Ja Jesam. Tijelo nije objekt, nego naš način da budemo prisutni: u tom smislu ja sam moje tijelo zato jer je ono predstavlja moje izražavanje u svijetu. Ono predstavlja put za postizanje izvornog jedinstva s kojim možemo nadvladati sve te ”duh-tijelo” dualnosti i počnemo živjeti kroz jednu novu dimenziju. Zato i sve u našem životu ima korijen u tjelesnom iskustvu tako izražavajući ravnotežu, pokret i kreativnost.

 Pokušat ću se izraziti kroz termine (kršćanske) duhovnosti. Suprotno onome što većina nas smatra pod duhovnošću, prvi cilj svih duhovnih vježbi je ponajprije produhovljenje tijela. Da se prisjetimo, svi vi koji sebe nazivate kršćanima: Inkarnacija ili Misterij Utjelovljenja kaže da Bog postaje Čovjekom, utjelovljen po Duhu Svetomu. Sva ova komplicirana teologija znači jednostavno – produhovljenje tijela. Sam Novi Zavjet, u prenesenom smislu, pokazuje cijeli put prosvjetljenja tijela, npr.: Marija – Čista Djevica postaje trudna, a njezino začeto dijete je Sin Božji. Simbolika ove priče govori da i mi moramo postati čisti, poput djevice, da bi mogli stvoriti embrio nečeg novog i Svetog u nama samima.     

             Tijelo, koje se pogrešno kod mnogih religija – a ovo je posebno izraženo u kršćanstvu – smatra grešnim, prljavim, i, kao takvim, nešto čega se trebamo rješiti kao nepotrebnog tereta je, ustvari ovdje da ga pročistimo i napravimo Kaležom za Krv Njegovu, da od njega napravimo Mistično Tijelo Kristovo. Ustvari, simbolika Evanđelja je toliko duboka i nevjerojatna da, današnji kršćanin, kad čita evanđelje, ovo ne prepoznaje, dapače; ovu tvrdnju bi mogao smatrati bogohuljenjem. Simbolika evanđelja (kanoničkih i ne-kanoničkih, naravno) čak govori i o samim principima kako to i napraviti. Ovo se u nekim drugim terminologijama naziva embriom ‘novog čovjeka’, ‘astralnog tijela’, i sl.

   Zapravo, nema tu neke velike filozofije: tijelo nam je dano da bi ga usavršili i transcendirali. Ovo je jedno od prvih i najbitnijih učenja u svakoj značajnoj duhovnoj tradiciji, bilo Istoka ili Zapada. Previše i predugo ga se odbacivalo, pogotovo u filozofiji Zapada koja se temelji na, prije svega, kartezijanskoj dualnosti duha i tijela. Oni koji ovo ne shvate, a rade na sebi, vremenom bivaju uhvaćeni u jednu od dvije vrste zamki: ili misle da su postigli nešto, dok ustvari imaju tek povremene bljeskove objektivne svijesti koji se ne mogu duže zadržati; ili, što je još gore, imaju uvide u finije, mentalne funkcije tijela koje pogrešno tumače kao čisto duhovna iskustva.

/izvorno objavljeno 26.05.2013./

Kraljevski put

           Koji je pravi put, prava metoda rada na sebi? Koliko puta smo čuli ili upitali sami sebe: ‘Koji put izabrati? Toliko ih ima!’ Često čujemo i onu uzrečicu: ‘Koliko ljudi, toliko puteva!’ Nije li to malo previše? Pa i ne, jer – svaki čovjek je drukčiji u svojoj originalnosti.

           No, ono što je bitno je, da put kojeg izaberemo bude put cjelovitog čovjeka. Ovakav put je integralan, tj. ima utjecaj na sve tri grane čovjekova stvaralaštva: estetiku, etiku i logiku. Ovakav put istovremeno utječe na i integrira sva tri središta djelovanja čovjeka: tijelo, srce i um. Ono što je najvažnije je da ovakvim načinom rada na sebi istovremeno razvijamo i posebno djelatno središte – svijest, dakle centar prosuđivanja kroz koji, neidentifikacijom i ne osuđujući, pratimo i upravljamo našim osjetilima, emocijama i mislima. Ovim se postiže priprema za razvoj čovjekove suštine, pravog i stalnog ‘Ja’ – ljudske duše.

Zamislimo da je nekad, u drevna vremena postojalo određeno znanje, iskonska Tradicija; jedan skup metoda koji je u načelu bio jednak za sve, tj. principi rada ovog učenja su bili vrlo slični za sve koji su bili spremni krenuti na put samorazvoja. Sve što je ostalo od ovog iskonskog znanja možda se s vremenom iskvarilo gotovo do neprepoznatljivosti (‘izgubilo u prijevodu’), možda pod pritiscima potisnulo u tajnost, a možda i namjerno stoljećima skrivalo od čovječanstva, barem velike većine njih.

Manji dijelovi ovog učenja, ove svete znanosti, sačuvani su u današnjim velikim religijama samo djelomično, i opet tako skriveni u dvosmislenosti i u ‘riječima iza riječi’ da ih danas može prepoznati tek nekolicina iniciranih (npr. prema ranokršćanskom patrističkom nauku biblijski tekst u sebi istovremeno sadrži doslovni, moralni i mistički smisao). G.I. Gurdjieff kaže u Ouspenskyjevoj ‘U potrazi za čudesnim’:

 ‘Morate razumjeti da se svaka prava religija, to jest ona koji je stvorena od strane učenih ljudi i u određenu svrhu, sastoji od dva dijela. Jedan dio uči što se treba raditi. Taj dio postaje zajedničko znanje i tijekom vremena je iskrivljen i odstupa od izvornika. Drugi dio uči kako raditi ono što se u prvom dijelu uči. Ovaj dio se čuva u tajnosti u posebnim školama i uz njegovu pomoć uvijek je moguće ispraviti ono što je iskrivljeno u prvom dijelu ili vratiti ono što je zaboravljeno. Od desetaka samostana jedan je škola.’

            

        Djelove učenja ove škole prepoznajemo po sličnostima u obredima različitih religija ili u sličnosti poruka svetaca i proroka naizgled različitih religija; npr. najbitnija poruka gotovo svake religijske tradicije je da je suština duhovnog u nama samima – ljubav.

 

Tri puta

 Razumijevanje drevne zapadne i istočne misli govori nam da ljubav potiče ljude da izraze svoju duhovnost na tri glavna načina: znanjem, djelovanjem i osjećajima.

           U kršćanskoj filozofiji, ti načini obično su povezani s atributima Boga. Bog je konačna Istina, Dobrota i Ljepota, a ove osobine privlače ljude na Put Istine, Put Dobrote, i Put Ljepote. Još stariji sustav indijske filozofije opisuje ova tri načina kao yoge (discipline) ili marge (staze); ovi putevi se sastoje od jnane (znanja ili mudrosti), karme (akcije ili služenja), i bhakti (predanost i obožavanje). Oba, istočni i zapadni sustav, shvaćaju da sva tri načina nalaze neki stupanj izražavanja u svima nama, ali i da će u pojedinom trenutku nekoga više privlačiti prvi, drugi ili treći put.

         Gledano iz praktičnog kuta, ovo učenje možemo prepoznati – ako ne u cjelosti, onda barem djelomično – u nekoliko puteva raznih religija, kao što su npr. raja yoga u hinduističkoj filozofiji joge ili asketskim tradicijama prakticiranim u manastirima kršćanskog Istoka (hesihazam).

           Patanjalijeva raja yoga ili raja marga (sanskrt. raja = kralj; raja marga = kraljevski put) integralni je put sjedinjavanja s Bogom i često ju se smatra kompletnim putem joge jer se istovremeno usredotočuje na kontrolu uma i tijela: putem različitih vježbi postiže se sjedinjenje uma, tijela i duha.

          Hesihazam (grč. hesihia = mirovanje, tihovanje, šutnja), koji kao mistično tijelo Pravoslavne Crkve nalazimo npr. u manastirima Svete Gore u Grčkoj, slijedi nauke Pustinjskih Otaca ranog kršćanstva, prema kojima se ‘svetac ne rađa kao sveti, već svetim postaje za života’. Sami Pustinjski Oci ovo su učenje nazivali Kraljevskim Putem, a praksu hezihije najbolje opisuju riječi samih monaha:

 Očišćen od svega vanjskog i nakon što je pomoću djelatne vrline ovladao osjetilima, um  se smiruje nepokretan u srcu, usredotočivši svoj pogled u središte. Tamo prima mentalne iluminacije, kao bljeskove munja, i tako skuplja Božansko razumjevanje.

                                   (patrijarh Kallistos; iz komentara Philokalie/ Dobrotoljublja)

 

Prema učenju Gurdjieffa sve tradicionalne puteve možemo podijeliti na tri puta: Put fakira, Put monaha i Put jogija. Ovi putevi se naravno, poklapaju sa tri duhovna puta navedena ranije u tekstu. No, ono što je specifično za Gurdjieffa je, da je on prvi Zapadu predstavio i vlastitu metodu Rada na sebi, koju je nazivao Četvrti Put ili jednostavno – Rad. Rad je jednostavno opisao sam Gurdjieff:

 […]početak četvrtog puta je lakši od početka puta fakira, monaha i jogija. Postoji mogućnost rada na četvrtom putu i u isto vrijeme ostati u uobičajenim uvjetima života, nastavljajući svoje uobičajene poslove, odnose sa ljudima, ne odustajući od bilo čega što smo do tada sljedili. Čak naprotiv, uvjeti života u kojima je čovjek na početku svog rada, u kome ga, da tako kažem, rad sam pronalazi, su najbolji mogući za njega.[…] Četvrti put se ponekad naziva Put lukavog  čovjeka. ‘Lukav čovjek’ zna neke tajne koje fakiri, monasi i jogiji ne znaju. […] Čovek koji slijedi četvrti put zna sasvim određeno koje su mu supstance potrebne za njegove ciljeve i zna da se te supstance mogu proizvesti u tijelu za mjesec dana tjelesne patnje, za tjedan dana emocionalnih napora ili u jednom danu mentalnim vježbama — kao i to, da se one mogu uvesti u organizam izvana, ako se zna kako. I tako, umjesto cijelog dana vježbanja  jogija, tjedan  dana molitve redovnika ili mjesec dana samo-mučenja koje radi fakir, on se jednostavno pripremi i proguta malu pilulu koja sadrži sve supstance koje želi, i na taj način, bez gubitka vremena, on postiže potrebne rezultate.

           (Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; ‘U Potrazi Za Čudesnim’)

Važnost cjelovitog razvoja

          Jedino integracijom puteva dobijamo ono ključno, put razumjevanja. Što to znači? Razumjevanje donosi objektivnost. Na primjer: gledajući objektivno na naše greške, učimo iz njih. Tako jedan redovnik koji moli po cijele dane u strahu od paklenih muka koje ga čekaju nakon smrti  – na Putu Dobrote, na Putu monaha, na putu bhakti yoge, nazovimo to kako god hoćemo – je rob, jer njegova vjera u Boga, iako spontana, je slijepa, nije utemeljena u razumijevanju Sebe i Svega Što Jest. Radeći na sebi samo djelomično, ne razvijamo cjelovitost sebe. Ako čovjek razvija samo jednu stranu svog bića, ne može biti potpuno objektivan i iskren prema samom sebi. Ovakvo razumjevanje ključ je unutarnje, psihološke transformacije. Jedino ovakva, psihološka promjena vrijedna je Rada na sebi.

Gledajući Rad kao integralni put razvoja, možemo reći da takav put treba sadržavati sljedeće metode:

  • ekonomija, štednja vlastite energije (u ovo spada i sublimacija tj. ispravno korištenje   seksualne energije)
  • buđenje srca (savjesti);
  • transcendiranje uma tj. uobičajenih mentalnih obrazaca.

 Možemo reći da je cilj Rada ovladavanje i upravljanje svih vrsta naših energija: fizičke, emocionalne i mentalne iz jednog permanentnog centra postojanja – ovo se npr. u terminologiji Četvrtog Puta naziva stvaranje ‘magnetskog centra’. Tek tada je moguć daljnji rad na višim (možda bi bilo točnije reći nesvjesnim) centrima/energijama, tj. na duhovnom razvoju čovjeka. Još jednom, Gurdjieff:

 Ovo učenje se razlikuje od mnogih drugih zbog činjenice da potvrđuje da viši centri postoje u čoveku, te da su u potpunosti razvijeni. Niži centri su ti koji nisu razvijeni. Upravo ta nerazvijenost ili nepotpuno funkcioniranje nižih centara je ono što nam onemogućava korištenje rada viših centara. […] Samo iz opisa mističnih iskustava, stanja ekstaza, znamo za tu vezu. Ta stanja se mogu dogoditi na temelju religioznih osjećaja ili samo na kratko, preko određenih narkotika; ili pak u određenim patološkim stanjima kao što su napadi epilepsije ili slučajne ozljede mozga[…] U većini slučajeva u kojima  su se dogodile slučajne veze sa višim misaonim centrom čovjek se onesvješćuje. Um se odbija predati poplavi misli, emocija, slika i ideja koje se najednom javljaju u njemu. […] To je obično sve što ostaje iz takozvanog ‘mističnog’ iskustva ekstaze, koje predstavlja privremenu vezu sa višim centrom.  

               (Gurdjieff, citiran od Ouspenskog; ‘U Potrazi Za Čudesnim’)

 

Dakle: samo iz opisa mističnih stanja znamo za tu vezu (s višim centrima)! Evo zbog čega je mnogim misticima i svecima teško održati stalnim stanje blaženstva koje toliko dugo prizivaju i za koje se toliko pripremaju. Jednostavno rečeno: da bi se radilo na višem, treba prvo zagospodariti onim nižim. To je početak promjene gledišta, promjene u načinu razmišljanja, to je ono što su Pustinjski Oci nazivali metanoia.

           I na kraju, još jednom obratimo pažnju na upute anonimnog ruskog hodočasnika. Nemojmo biti ni robovi, ni najamnici:

 Suzdržavanje od grijeha zbog straha od muka je neuspješno i neplodno, duša se ne može osloboditi od grijeha u mislima ičim drugim osim čuvanjem razuma i čistoćom srca. A sve se to po­stiže unutarnjom molitvom, i to ne zbog straha od paklenih muka, nego u želji za kraljevstvom nebeskim. Ako netko počne činiti spasonosne podvige, to sveti oci nazivaju najamništvom. Govore da je strah od muka put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu nebeskom put najamnika. A Bog želi da idemo k Njemu putem sinovskim, tj. iz ljubavi i u revnovanju za njega; da se ponašamo pošteno i da se radujemo spasonosnom sjedinjenju s Njim u duši i srcu.

               (‘Ispovijesti ruskog hodočasnika’: autor nepoznat)

/izvorno objavljeno 21.03.2011./

Gurdjieff i Zakon Sedmice

    Georges Ivanovitch Gurdjieff (1877-1949) rodio se u Aleksandropolju, u tadašnjoj Carskoj Rusiji (danas Armenija), u blizini perzijske granice. Njegov otac, lokalni bard (pjesnik, pripovjedač), naslijedio je usmenom predajom vrlo staru kulturu  pa je zahvaljujući njemu Gurdjieffljevo djetinjstvo bilo prožeto pričama i pjesmama iz daleke prošlosti. Zarana ga je uočio arhiđakon katedrale u Karsu, te je tako ujedno primio moderno znanstveno obrazovanje kao i duboki religiozni odgoj. Tu, na tom jugu Kavkaza, gdje se mješa toliko naroda – Rusa, Grka, Iranaca, Tatara, Armenaca, gdje se križaju civilizacije i običaji, brojne su ga činjenice uvjerile da je nekada u prošlosti postojala stvarna spoznaja čovjeka i prirode, da joj je trag izbrisan, ali da ju je još uvijek moguće pronaći. To će uvjerenje usmjeriti cijeli njegov život.

Tijekom nekih dvadesetak godina, Gurdjieff je putovao po udaljenim predjelima Afrike, Središnje Azije i Srednjeg Istoka. Usred tih putovanja je skupio razasute krhotine tradicionalnog učenja i zaboravljenog ezoteričnog znanja koje uspijeva ponovo oživiti i rekonstruirati za sebe jedinstvo spoznaje koju je tražio. Među mjestima koja je posjetio bio je tajni samostan Sarmoung u Tibetu, sufijski/derviški manastiri u Perziji, te egipatska Teba.

Po svom povratku u Europu, prije I. svjetskog rata, počinje skupljati učenike kojima će prenijeti svoje znanje. U Moskvi, a zatim u Sankt-Petersburgu stvaraju se oko njega grupe istraživača. Poslije ruske revolucije emigrira u Francusku gdje 1922. otvara Institut za harmoničan razvoj čovjeka. Učenja Gurdjieffa zahvaćaju elemente sufizma, budizma, hinduizma i ezoteričnog kršćanstva (gnosticizam). Jedan od njegovih prvih učenika P. D. Ouspensky svjedočit će o vrijednosti koju mu je donio Gurdjieff: “Nije to bio mozaik kao što su svi filozofski ili znanstveni sustavi, nego jedna nedjeljiva cjelina.” Osnovno učenje Gurdjieffa govori da ljudi život proživljavaju kao ‘mašine’ u hodajućem snu; prevazilaženje stanja spavanja zahtijeva određeni unutarnji rad. Ovo dovodi do inače nedostupnih razina vitalnosti i svijesti. Samim tim dotiče i pitanje ljudske evolucije, koja se, prema njemu, ‘ne može pojaviti pomoću mehaničkih aktivnosti, jer kakvog svjesnog napora može biti kod mašine?’

    Prema Gurdjieffu, da bi se shvatila bit i ustrojstvo Svemira, pa i čovjeka samog, potrebno je poznavati zakone Univerzuma. Postoje dva osnovna Zakona Univerzuma:

– Zakon Broja Tri (ili Zakon Trojstva)

– Zakon Sedmice (ili Zakon Oktava)

1) Zakon Broja Tri predstavljen je simbolom trokuta unutar kruga i predstavlja tri nezavisne sile u svakom cijelom fenomenu: aktivnu, pasivnu i neutralnu. Te tri sile možemo vidjeti posvuda: u kršćanstvu, tri sile predstavljaju Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Svetoga Duha; u hinduizmu, one su Brahma, Vishnu i Shiva. U današnje vrijeme popularnih znanosti kao što je kemija, najmanji dijelovi materije [atomi] također imaju tri sile: protone, neutrone i elektrone. U atomima, protoni i neutroni imaju svoja tri unutrašnja dijela koji se zovu kvarkovi. Onda imamo tri osnovne boje; tri note u glazbenom trozvuku (akordu); i tako dalje.

2) Zakon Broja Sedam, Zakon Oktava ili Zakon Vibracija je prvi i osnovni zakon Svemira. G. je učio da postoji temeljni dinamički proces u kojem su oboje – kozmos (na makro razini), te individualni životi ljudi (na mikro razini) koji su ovdje na Zemlji u kontinuiranom stanju transformacije. Takozvano ‘Apsolutno’ je temeljni izvor svih kreacija/vibracija. Krečući iz Apsolutnog proces stvaranja se kozmički razvija prema određenom uzorku te mu se povećava kompleksnost i gustoća (materije). S ove točke gledišta gustoća materije raste obrnuto proporcinalno vibraciji. Vrlo jednostavno objašnjenje ovog zakona nalazimo u suvremenoj zapadnoj glazbenoj sedmerostupanjskoj ljestvici, gdje početak ljestvice/oktave označava ton DO a završetak oktave ton TI, dok onaj osmi ton DO predstavlja početak nove (više) oktave. Pod oktavom podrazumijevamo udvostručavanje vibracija.

Image Hosting

 ‘Zraka Stvaranja’ u učenjima Gurdjieffa: Apsolut je temeljni izvor svih stvorenja. Od Apsolutnog kozmički proces se grana i spušta (involuira)  pri čemu se povećava kompleksnost i gustoća, slijedeći zakon oktave. Svemir kao cjelina sadrži bezbroj takvih grananja Apsolutnog; ovaj dijagram predstavlja ‘zraku’ koja sadrži naš planet Zemlju.

Ovo je primjer Zakona Oktave, međutim prema G. sve što postoji podložno je tome zakonu; ova ezoterična istina sigurno je bila poznata i čovjeku po imenu Guido d’Arezzo (oko 991 – 1033.g.), talijanskom benediktincu, koji je sastavio glazbenu skalu i nadjenuo imena tonovima; Isaac Newton je na trostranu prizmu doveo svjetlost pri čemu se „bijela“ svjetlost razlila u sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Još je jedna bitna stvar poveznica između sedmerotonske ljestvice i Zakona Oktave – između tonova mi-fa i ti-do (mjesta gdje nema polutonova, tj. onih crnih tipaka na klaviru) vibracija usporava svoj rast. Na tim mjestima, potrebni su određeni ‘šokovi’ da bi se rast nastavio. Upravo je u tom stadiju, prema G., stala evolucija Zemlje i Čovjeka. Cilj učenja G. je unutarnji rad kojim bi se čovjek razvio na razinu koja mu je i evolucijski predodređena.

Naravno da ideja o sedam stupnjeva razvoja nije otkriće Gurdjieffa, ona se javlja u raznim drevnim učenjima: prema Pitagori Sedam je praprvi broj neosporne čistoće; babilonski toranj imao je sedam katova ili tornjeva; biblijski Bog je stvarao svijet sedam dana; u kršćanstvu postoji sedam svetih sakramenata, sedam smrtnih grijeha, sedam darova Duha Svetoga, itd.; prema Kur’anu ‘Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio’; u hinduizmu imamo Sedam Brahminih Sinova koji su stvarali svijet, sedam je budističkih Neba…i tako dalje. Ili… jednostavno se sjetite one stare ‘osjećam se k’o da sam u sedmom nebu’! Za kraj evo jedne krasne pjesme perzijskog pjesnika Rumija (prepoznajete stupnjeve rasta Bića i broj stihova?):

Ja umrijeh k’o ruda i postah bilina,
I k’o biljka umrijeh i postah živina.

 I k’o zvjerka umrijeh do čovjeka stignuh,
Pa šta da se bojim? Svaka smrt me dignu!

Poslije ovoga ću k’o čovjek umrijeti,
I k’o krilat anđeo nebu se popeti.

I anđeoske mi je ostaviti stanice,
Jer sve je prolazno sem Njegovo Lice.

                                                              (Prijevod F. Barjaktarević)

/izvorno objavljeno 13.05.2009./

Tajna seksualne energije

            freedom1

       

          Seksualni poriv je najsnažniji impuls u prirodi, a samim time i u čovjeku. Izvor je ili boli ili zadovoljstva, i predmet je vječnog preispitivanja i istraživanja. Koliko je važna seksualnost u čisto biološkom smislu? Da bi se spriječilo izumiranje neke biljne ili životinjske vrste, seks, kao mehanizam razmnožavanja, nužan je za produženje vrste. No, isto tako, mnoge životinjske i biljne vrste nakon reprodukcije počnu odumirati. Na primjer, losos umire ubrzo nakon parenja. Biljke koje proizvode sjeme odumiru ili počnu mirovati, a biljke kod kojih spriječimo razvoj sjemena žive duže od onih koje razvijaju svoje sjeme. Vjerojatno nema muškarca koji nije opazio pad energije i opći osjećaj umora nakon ejakulacije. Poznato je da se mnogi sportaši u noći prije velike utakmice radije suzdržavaju od spolnih aktivnosti, slično kao i umjetnici. Francuzi za orgazam imaju vrlo sadržajan izraz – „le petit mort”, mala smrt. Tekst koji slijedi je rezultat jednog istraživanja i životnog iskustva i kao takav predstavlja moje viđenje značenja seksa i seksualne energije.
            
             Kreativna strana libida

 U psihologiji, prema Freudovoj teoriji, ovaj seksualni poriv (libido) je ono što pokreće naš svijet: seksualna privlačnost je temelj svih odnosa, pa čak i roditeljskih, a tek (ne)svjesnom sublimacijom libida nastaju umjetnička remek-djela ili veliki rezultati sportaša. Ovaj poriv je, ustvari, jedan od urođenih obrambenih nagona (uz agresivnost) koji je uslovljen instinktom smrti i pomaže produženju vrste.Za razliku od ostalih ‘životinja”, ljudska bića uče nadzirati gibanja svoje seksualnosti i agresivnosti: praviti razliku između roditelja, seksualnih partnera i prijatelja; razvijati osjećaj za lijepo i uzvišeno. Neki nauče i kako taj dinamizam kanalizirati u stvaranje lijepih predmeta. Freud je naznačio više mehanizama koji objašnjavaju kako se razvijaju sposobnosti na kojima se temelje kultura i civilizacija. Među njima sublimacija zauzima glavno mjesto. 

 On  [seksualni nagon]  kulturnome radu stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome ne izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, ali je psihički s njime srodan, naziva se sposobnost sublimacije.

                                          [Sigmund Freud: ‘Budućnost jedne iluzije’]

 Freud je često navodio genij Leonarda da Vincija kao jedan od primjera sublimacije. I drugi veliki umjetnici kao što je naprimjer, Michelangelo Buonarotti, također su bili poznati kao seksualni apstinenti. Michelangela su, ne jednom, pitali zašto ne spava sa ženama. “Ono što dam ženi, neću moći dati svojoj skulpturi!” odgovarao je.

 Seksualna energija kao sredstvo duhovnog razvoja

 U raznim duhovnim tradicijama seksualna energija predstavlja energiju koja se očituje kroz seksualnost na nivou svih živih bića i koja je veza između duha i materije. Time posjeduje važnu sposobnost pomaganja duhu unutar tijela i oplođuje materiju novim životom. Kao takva, ima dvije glavne funkcije: u nesvjesnoj (prirodnoj) evoluciji živih bića osigurava opstanak, razmnožavanje i (nesvjesni) razvoj, a u svjesnoj evoluciji čovjeka predstavlja alat u duhovnom razvoju. Kod muškaraca se nalazi u spermi, a kod žena u jajnicima i jajašcima. Prema svom sastavu je gušća i sirova (nerafinirana). Stalno se obnavlja, ali se i troši – kroz ejakulaciju i menstruaciju. Na fizičkoj razini ona se očituje kroz ispravan rad spolnih žlijezda, o kojima uvelike ovisi vitalnost i opće zdravstveno stanje osobe, kao i ispravan rad ostalih endokrinih žlijezda.

Elizabeth Haich u svojoj knjizi ‘Seksualna energija i yoga’ uspoređuje seksualnu energiju s filozofskim kamenom alkemičara – supstancijom koja pretvara teške metale u zlato. Haich u knjizi nekoliko puta naglašava da treba ‘slijediti primjer velikih iniciranih koji ne prepoznaju seksualnu energiju kao zloćudnu silu nego razumiju njezinu tajnu i znaju da je ona sredstvo putem kojega mi, ljudska bića, možemo dosegnuti konačni cilj – Boga’. Prilikom transformacije sirove, krute seksualne energije u finiju – kreativnu energiju – ponajprije dolazi do toliko spominjanog procvata raznih ljudskih talenata (gore spominjana Freudova sublimacija), a zatim i do duhovne transformacije iniciranog.

Seksualna energija koja je usmjerena prema gore prvo pobuđuje izlučivanje žlijezda, obnavljajući i jačajući tijelo; potom stimulira više živčane centre koji su sve do sada bili sposobni očitovati potencijalno nazočne kreativne snage kao različite talente.

                                    [E. Haich: ‘Seksualna energija i yoga’]

 Smatra se da pojavni svijet grade dvije suprotne sile koje čine univerzalnu cjelinu i stalno teže međusobnom skladu (vidi Gurdjieff-Zakon Broja Tri). U kineskoj tradiciji, naprimjer, to su yin i yang, koje se manifestiraju kao tamno-svijetlo, noć-dan, hladno-toplo, voda-vatra, magnetično-električno… Muškarac i žena predstavljaju suprotnosti-komplementarne polovice cjeline; oni su zemaljska manifestacija kozmičkih kreativnih sila. Muškarac predstavlja yang ili Nebo, a žena yin ili Zemlju. U ovakvom gledištu seks je simbol unije:

 Budući da u božansko duhovnom prvobitnom stanju dva pola stvaranja, pozitivni i negativni, davajući i uzimajući, sila i otpornost, miruju jedan unutar drugoga u savršenu skladu, na duhovnoj razini ne postoje odvojeni muški i ženski spolovi nego postoji samo njihovo komplementarno jedinstvo. […] Na duhovno božanskoj razini polovi se spajaju i počivaju jedan u drugome a fizičko seksualno jedinstvo je samoodražavajući, imitirajući izgled božanskog jedinstva.

                                    [E. Haich: ‘Seksualna energija i yoga’]

          Vrlo je bitno shvatiti pojam jedinstva, cjelovitosti. Čovjek današnjice je necjelovit. Samo kompletan, –realiziran čovjek je cjelovit. Cjelovit je samo onaj koji u sebi odražava oba pola, negativni i pozitivni, muški i ženski u u savršenu skladu. Ovo je pravo značenje riječi svet ili svetac koja dolazi iz korijena sav i znači cjelovit.

U današnjem društvu, uobičajeni su česti seksualni odnosi ili masturbacija lišeni bilo kakve osjećajnosti koji, uz često mjenjanje partnera, imaju za posljedicu gubljenje velikih količina ove, u duhovnom smislu, tako dragocjene energije. Ono što se danas naziva vođenjem ljubavi je, ustvari, samo puka ‘uzajamna masturbacija’; nema tu nikakve ljubavi.

Kineski taoisti, koje je spolnost zanimala kao dio šire brige o zdravlju, izvodili su spolne vježbe koje su im omogućavale orgazam bez ejakulacije jer su zaključili da muškarcu orgazam crpi životnu energiju, odnosno chi. Transmutacijom seksualne energije bave se i razni oblici tantra yoge koja također raznim tehnikama odgađanja ili potpunog izostanka ejakulacije kod seksa nastoji zadržati životnu energiju (prana) toliko potrebnu za daljnji samorazvoj. Na zapadu postoje neki oblici ovog rituala sjedinjenja pod nazivom karezza ili carezza, neki je zovu i imenom nježni dodir. Gubitak životne energije je, čini se, i pravi razlog zbog kojeg toliki religijski pokreti inzistiraju na celibatu. No, zabrinjavajuća je činjenica koliko mali postotak takvih redovnika u celibatu zapravo sublimira seksualnu energiju – pedofilski skandali u redovima katoličkih svećenika su, nažalost, primjeri negativnog ispoljavanja potiskivanja netransformirane seksualne energije.

 I na kraju, dolazimo do najvažnijeg pitanja: koji put odabrati – celibat ili duhovne tehnike sjedinjenja muškarca i žene?Kao što ne postoje dvije jednake osobe, ne postoji ni jedan pravi način. Nekim ljudima je, naprimjer, nemoguće i zamisliti da se odreknu uobičajenog seksa. Praktički, u celibatu su oni koji slijede i jedan i drugi put, jer i npr. tantra tehnike odgađanjem orgazma sublimiraju seksualnu energiju. Oba puta imaju svoje rizike. Česta greška kod duhovnih tragatelja koji su u klasičnom celibatu je u stvaranju redova sljedbenika kod kojih se stvara nepogrešivi vođa, guru, učitelj s izraženim egoizmom. Ovoga nema kod tehnika sjedinjenja – oba partnera su jednaki, egoizam nestaje. No, zato se pojavljuje jedan puno veći problem: kako pronaći pravog partnera, osobu koja rezonira na našoj frekvenciji, osobi kojoj vjerujemo kao i sebi samom, tzv. ‘srodnu dušu’? Ovo je i razlog zbog kojeg se većina duhovnih tragatelja odlučuje na klasični celibat.

 Eros

 Kako bi se ovu temu pogledalo i objasnilo iz ezoteričnog kuta, moramo se vratiti natrag, u vrijeme kad su se tajna učenja prenosila usmenim putem, tj. preko dubljeg značenja drevnih legendi i mitova. U grčkoj mitologiji Eros (grč. Kupid, Amor) predstavlja boga ljubavi, požude i seksualnosti. Eros simbolizira privlačnost muškarca i žene, to je onaj famozni anđelčić (Kupid) s lukom i strijelom, strijelom koja probada zaljubljeno srce kad mladić ugleda prekrasnu djevojku koja ga ‘obori s nogu’. Prema starijim mitovima, on predstava utjelovljenje životne energije rođene iz prvobitnog Kaosa (Kaos predstavlja primordijalno božanstvo, beskrajan prostor, Praznina iz koje je sve nastalo). Govori se i da je bio odgovoran za spajanje Urana i Geje (Neba i Zemlje), a većina učenjaka povezuje ga s Protogonusom-Prvorođencem iz Eleuzijanskih Misterija. Sva ova simbolika kroz Erosa opisuje silu koju možemo nazvati kreativnom energijom, dakle seksualnom energijom.

Legenda o Erosu i Psihi predstavlja jednu od najljepših ljubavnih priča svijeta, poput Romea i Julije ili Tristana i Isolde. U starija vremena bila je dosta popularna, no danas je, nažalost, skoro zaboravljena, a mnogi je i ne poznaju. Ukratko, Psiha je bila kći nepoznata kralja, a njezina ljepota je bila tako izvanredna da su je muškarci obožavali, umjesto da joj udvaraju. Boginja Afrodita je, ljubomorna zbog njezine ljepote, poslala svog sina Erosa da natjera Psihu da se zaljubi u nekog nedostojnog čovjeka. Po nekim drugim verzijama, Psiha se trebala udati za strašno čudovište. No, Eros se, umjesto da posluša Afroditu, vidjevši Psihu, zaljubljuje u nju i počinje ju tajno posjećivati svake večeri, nikad ne dopuštajući Psihi da vidi njegovo lice. Kada njihova ljubav konačno biva razotkrivena, Psiha trpi gnjev božice Afrodite, koja ju maltretira na razne načine. Međutim, nakon što Eros i Psiha nadmašuju sve poteškoće, ljubavnici se konačno mogu ujediniti, a Psiha se pomiruje s Afroditom, zadobivši božansku besmrtnost.

Mit o Erosu i Psihi detaljno opisuje unutarnji proces transformacije. Eros se ne može odvojiti od svoje voljene Psihe, budući da su ujedinjeni tajnom i svetom vezom, nevidljivom i nesvjesnom u čovjeku. Drugim riječima, čovjekova psiha ostaje ispunjena s erotskim, senzualnim, tjelesnim željama koje njega i njegov um drže zarobljenim na fizičkom planu zajedno s njegovim emocijama i svijesti. No, tražitelj mora preobraziti privlačnost Erosa i probuditi vezu sa svojom psihom i tako krenuti prema “ljubljenoj”, nevidljivoj zlatnoj niti koja povezuje njegovu svijest s univerzalnim osobinama ljepote i ljubavi.Zanimljiva činjenica je da je Psiha na mnogim umjetninama iz grčko/rimskog razdoblja prikazana simbolom leptira, koji je i sam simbol transformacije. U ovoj priči zanimljiva je i uloga Afrodite, grčke božice ljubavi, kao konačne pomiriteljice i sjedinjavanju Erosa i Psihe. Ovo bi ju moglo predstaviti kao treću stranu, pomirujuću silu u obliku više ljubavi,  neophodnu za sam proces.

Od najniže i najtjelesnije razine svijesti do najviše duhovne, Eros ostaje zauvijek prisutan, postupno transformirajući unutarnju vatru u čisto svjetlo. Ponekad se ovo alkemijskom rječnikom naziva pretvaranje vode u vatru ili stvaranje vatrene vode, što je zanimljivo budući da mnoge tradicije opisuju nastanak svijeta iz vode; voda je izgleda arhetipski simbol onog nerafiniranog, sirovog temelja kreacije. Eros postoji u svim živim bićima, grčka poezija i filozofija toliko puta opisuje kako priroda sudjeluje u darovima Erosa. Stoga možemo reći da Erosov doprinos čovječanstvu nije samo svojstven čovjekovoj psihi, nego da je uključen u jedan širi proces koji budi ljudski ego svojoj istinskoj prirodi, ljepoti i bezuvjetnoj ljubavi duše.
Dakle, s jedne strane, Eros može značiti jednostavno tjelesnu ljubav i želju za materijalnim bogatstvom, ali s druge, on također može biti izraz duhovne energiju koja privlači i vodi psihu prema Središtu Čistog Bitka, gdje se objavljuje ljepota i ljubav ljudske duše.

 Zaključak

 Nekoliko navedenih primjera samo je mali dio ljudskog istraživanja seksualnosti; iz čisto znanstvenog, psihološkog da tako kažemo, pa do onog ezoteričnog, duhovnog aspekta gledanja na ovu temu. Na primjer, iako je mit o Erosu i Psihi ovdje sagledan iz čisto ezoteričnog kuta, on je isto tako u povijesti psihologije bio tema istraživanja jungijanske psihologije arhetipova. Sve to govori o pitanjima o seksualnosti koje si čovjek postavlja od samog početka civilizacije.

Jedno je sigurno: postoji energija, energija kojoj dugujemo život, i bez obzira kako ju zvali, ova kreativna energija je uvijek prisutna tamo gdje je prisutan život. Je li to Ljubav?

 “Zadovoljenje osjetila uskoro postaje vrlo malen dio onog dubokog i zamršenog osjećaja koji nazivamo ljubavlju. Ljubav je, pak, sveopća žudnja za zajedništvom, ne samo osjetila, nego i sveukupne naše prirode – intelektualne, razumske i osjećajne. Onaj ko pronađe svoj protutip uživa u savršenoj i trajnoj ljubavi; vrijeme je ne može promijeniti, udaljenost je ne može ukoloniti, razumijevanje je potpuno.”                         

                                                          [Benjamin Disraeli]

/izvorno objavljeno 29.04.2013./

 

Prva Inicijacija

Jeanne de Salzmann: Prva Inicijacija

step stones background

Uvidjet ćete da od života dobivate upravo onoliko koliko mu dajete. Vaš život je ogledalo onoga što vi jeste. Život je vaša slika. Vi ste pasivni, slijepi, zahtjevni. Uzimate sve, prihvaćate sve, bez osjećaja bilo kakve obaveze. Vaš stav prema svijetu i prema životu je stav onoga koji ima pravo da zahtjeva, a da se to ne treba ni platiti ili zaraditi. Vjerujete da su sve stvari vaša zasluga, samo zato jer se radi o vama! U tome je sve vaše sljepilo! Ništa od ovoga ne privlači vašu pažnju. Pa ipak, to je ono što drži razdvojenim jedan svijet od drugog svijeta.

Nemate mjeru s kojom bi izmjerili sebe. Živite isključivo prema onoj “ovo mi se sviđa” ili “ovo mi se ne sviđa,” ne cijenite ništa, osim sebe. Ne priznajete ništa osim i iznad vas – teoretski, logički, možda da, ali zapravo – ne. To je razlog zbog kojeg zahtjevate i zbog kojeg i dalje vjerujete da je za vas sve dovoljno jeftino i da uvijek imate u džepu dovoljno novca da kupite sve što želite. Ne prepoznajete ništa iznad vas, bilo to izvan vas ili unutar vas samih. Baš zbog toga, ponavljam, nemate mjeru i živite pasivno, živite prema onome što vas ili privlači ili odbija.

Da, vaše vas “uvažavanje sebe” zasljepljuje. To je najveća prepreka prema novom životu. Morate prijeći preko ove prepreke, ovog praga, prije nego krenete dalje. Ovo je ispit koji dijeli ljude na dvije vrste: na “žito” i “kukolj”. Bez obzira koliko inteligentan, nadaren ili briljantan čovjek bio, ako ne promijeni ovo precjenjivanje samoga sebe, neće biti nade za unutarnji razvoj, za rad na sebi, za istinsku preobrazbu. On će ostati takav kakav je cijeli život. Prvi zahtjev, prvi uvjet, prvi ispit za onoga tko želi raditi na sebi je da promijeni uvažavanje samoga sebe. Ne smije zamišljati, ne smije vjerovati ili misliti, nego promatrati stvari u sebi koje nikada prije nije vidio, doista ih vidjeti. Njegovo uvažavanje se neće moći promijeniti sve dok on ne vidi ništa u sebi. Da bi vidio, čovjek mora naučiti promatrati; ovo je njegova prva inicijacija na putu prema samospoznaji.

Prije svega, on mora znati što se mora promatrati. Kad to zna, mora se potruditi, zadržati svoju pažnju, promatrati stalno i s upornošću. Samo kroz održavanje pažnje, ne zaboravljajući promatrati, jednog će dana, možda, on biti u mogućnosti vidjeti. Ako će vidjeti u jednom trenutku, moći će i u drugom, a ako se to i dalje nastavi onda on više neće moći, a da ne vidi. To je stanje koje treba tražiti, to je cilj našeg promatranja; ovako se rađa prava želja, neodoljiva želja da se postane: od hladnih postat ćemo toplima, punim života, bit ćemo dodirnuti našom stvarnošću.

Ono što imamo danas nije ništa drugo nego iluzija onoga što mi jesmo. Imamo previsoko mišljenje o sebi. Ne poštujemo sebe. Da steknem poštovanje sebe, moram priznati dio u sebi koji je iznad ostalih dijelova, a moj odnos prema tom dijelu sebe trebao bi biti pokazatelj poštovanja prema njemu. Na taj način počinjem poštivati samog sebe. Tako i moji odnosi prema drugima počinju biti vođenim istim tim poštovanjem.

Morate razumjeti da su sve druge mjere – talent, obrazovanje, kultura, genij – promjenjive mjere, mjere detalja. Jedina točna mjera, jedina nepromjenljiva, objektivna i stvarna mjera je mjera unutarnjeg viđenja. Ja opažam-ja opažam sebe – ovako mjerite sebe. S jednim višim, stvarnim djelom, izmjerili ste drugi, niži dio, isto tako stvaran. Tako vas ova mjera, definirajući sama po sebi ulogu svakog dijela, vodi prema poštivanju samoga sebe.

Ali, kao što ćete vidjeti, to nije lako. I nije jeftino. Morat ćete skupo platiti. Za one koji su loši platiše, lijenčine, paraziti, nema nade. Morate platiti, platiti puno, i platiti odmah, platiti unaprijed. Platiti sa samim sobom. Sa iskrenim, savjesnim, indiferentnim naporima. Što više ste spremni platiti, ne štedeći, ne varajući, bez ‘krivotvorenog novca’, više ćete dobiti. I tek tada ćete biti upoznati sa svojim prirodom. I vidjet ćete sve trikove, sve nepodopštine kojima vaša priroda pribjegava kako bi se izbjeglo plaćanje računa. Jer morat ćete platiti svojim unaprijed stvorenim teorijama, sa svojim ukorijenjenim uvjerenjima, sa svojim predrasudama, svojim pogodbama, svojim “ovo mi se sviđa” i “ovo mi se ne sviđa”. Bez pregovaranja, iskreno, bez pretvaranja. Pokušavajući “iskreno” vidjeti kako nudite vaš krivotvoreni novac.

Pokušajte na trenutak prihvatiti ideju da niste ono što sebi vjerujete da jeste, da precjenjujete sebe; u stvari, da lažete sebe. Da uvijek lažete sebe, svakog trenutka: tokom cijelog dana, cijelog vašeg života. Da vas vaše laganje obuzima u tolikoj mjeri, da ga više ne možete kontrolirati. Vi ste plijen laži. Vi lažete, svugdje. Vaši odnosi s drugima su – laži. Vaš odgoj, vaši dogovori – laži. Vaše učenje – laži. Vaše teorije, vaša umjetnost – laži. Vaš društveni život, vaš obiteljski život – laži. Ono što mislite o sebi – također laži.

Ali nikad se ne zaustavljate u tome što radite ili što govorite, jer vjerujete u sebe. Morate se zaustaviti iznutra i promatrati. Promatrajte bez predrasuda, prihvatite za neko vrijeme ovu ideju laganja. Ako promatrate na taj način, plaćajući sa samim sobom, bez samosažaljenja, dajući sva svoja tobožnja bogatstva za trenutak stvarnosti, možda ćete iznenada vidjeti nešto što nikad prije niste vidjeli u sebi sve do tog trenutka. Vidjet ćete da ste drugačiji od onoga što mislite da jeste. Vidjet ćete da ste dvoje: jedan koji nije, ali zauzima mjesto i igra ulogu drugog; i jedan koji je, ali tako slab, tako nestvaran, da, jedva što se pojavi, skoro odmah i nestane. Drugi ne može izdržati laži. I najmanja laž ga natjera da nestane. On se ne bori, ne opire se, on je unaprijed poražen. Naučite promatrati sve dok ne vidite razliku između dvije prirode, sve dok ne vidite laži, obmane u sebi. Kad vidite svoje dvije prirode, taj dan, u vama samima, istina će se roditi.

                                         Copyright © 2003 Gurdjieff Electronic Publishing

Prevedeno sa:   http://www.gurdjieff.org/salzmann3.htm

/izvorno objavljeno 14.06.2010./